Oglasi - Advertisement

Mnogi svakodnevno izgovaraju i pišu riječi koje na prvi pogled djeluju sasvim obične, a ipak upravo u njima najlakše isplivaju pravopisne i gramatičke greške. Neke od tih nedoumica toliko su raširene da su ušle u svakodnevnu komunikaciju, od kratkih poruka do poslovnih mejlova, iako standardni bosanski jezik za njih nudi jasna pravila.

Zbog brzine pisanja, navike stečene u porodici ili uticaja regionalnog govora, ljudi često ponavljaju iste oblike bez svijesti da odstupaju od norme. Upravo zato se vrijednost osnovnog jezičkog znanja najbolje vidi u svakodnevnim sitnicama: u tome da li ćemo napisati „ne znam“ ili „neznam“, „ne bih“ ili „nebi“, „s njima“ ili „sa njima“.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Ove razlike nisu važne samo zbog škole ili ispita. U službenoj prepisci, na poslu i u javnoj komunikaciji one mogu ostaviti utisak urednosti, pažnje i sigurnosti u izražavanju, dok ponekad i najmanja nepažnja otkriva koliko se jezička pravila olako preskaču.

U pitanju nisu samo „školske greške“, nego obrasci koji se prenose godinama i postaju gotovo neprimjetni. Zato je korisno podsjetiti na nekoliko najčešćih primjera, ali i objasniti zašto pojedine konstrukcije nisu uvijek isto što i pogreška, naročito kada se radi o razlikama među standardima i o nijansama značenja.

„Ne znam“ je pravilno, a „neznam“ ostaje česta navika

Jedna od najčešćih grešaka u pisanju jeste sastavljeno „neznam“. U govoru to mnogima zvuči prirodno jer se negacija i glagol brzo izgovaraju kao cjelina, ali u standardnom bosanskom jeziku pravilno je pisati odvojeno: ne znam.

To pravilo nije proizvoljno, nego proizlazi iz načina na koji se odrična riječca „ne“ ponaša uz većinu glagola. Zbog toga su ispravni primjeri: „Ne znam kada će početi sastanak“, „Ne znam odgovor na pitanje“ i „Ne znam hoću li sutra stići“. Ipak, postoje i oblici koji se pišu sastavljeno, poput „nisam“, „nemam“ i „neću“, što dodatno pokazuje da pravopis traži pažnju, a ne puko oslanjanje na izgovor.

Upravo tu se vidi jedna od osnovnih zamki svakodnevne komunikacije: ono što se izgovori brzo i bez razmišljanja ne mora biti isto što i ono što se mora napisati prema normi. Zato kratko zaustavljanje prije slanja poruke često može spriječiti grešku koja se poslije lako uočava, ali je već stigla ostaviti pogrešan utisak.

Nije svaka „neobična“ konstrukcija automatski nepravilna

Pojedine jezičke konstrukcije zvuče neuobičajeno, ali to ne znači da su pogrešne. Takav je primjer izraz „bili smo otišli“, koji mnogi spontano doživljavaju kao višak, iako se radi o pluskvamperfektu, vremenu koje služi da označi radnju završenu prije neke druge prošle radnje.

Rečenica „Bili smo otišli kući prije nego što je počela kiša“ jasno pokazuje da ova konstrukcija ima svoju funkciju: ne govori samo da se nešto desilo u prošlosti, već precizira redoslijed događaja. Kada takav odnos nije potreban, dovoljno je reći „Otišli smo kući“, što je jednostavniji i uobičajeniji oblik perfekta.

Ovaj primjer je koristan podsjetnik da se jezik ne može tumačiti kroz jednu riječ izdvojenu iz konteksta. Tek cijela rečenica otkriva da li je neki oblik stilski opravdan, gramatički tačan ili naprosto manje uobičajen u svakodnevnom govoru.

„Trebao sam ići“ i „trebao sam da idem“ nisu isto u svim standardima

Još jedna česta nedoumica javlja se oko konstrukcija s infinitivom i oblika s „da“ i prezentom. U standardnom bosanskom jeziku uobičajeno je reći trebao sam ići, naročito u formalnijem pisanju i izražavanju. Uz taj obrazac prirodno stoje i primjeri poput „morao sam završiti posao“, „želio sam razgovarati“ i „trebala sam kupiti hljeb“.

S druge strane, izraz „trebao sam da idem“ nije slučajan niti nepoznat; on je prisutan u regionalnom govoru, a konstrukcije s „da“ i prezentom posebno su karakteristične za srpski standardni jezik. Zbog toga nije ispravno na osnovu jedne takve rečenice procjenjivati nečije obrazovanje ili pismenost.

Ova razlika je važna i zato što pokazuje koliko jezik živi kroz više normi i navika. Umjesto brzog etiketiranja, korisnije je znati kojem standardu pripada određeni oblik i u kom je kontekstu prirodan, a u kom manje poželjan.

„Ne bih“ se piše odvojeno, a „ja bi“ ostaje pogrešan oblik

Vrlo slična pravila vrijede i kada je riječ o kondicionalu. U porukama i komentarima često se mogu vidjeti oblici „nebi“, „ja bi“ ili „nebi rekla“, ali oni nisu pravilni u standardnom bosanskom jeziku. Negacija se piše odvojeno, a pomoćni glagol mora biti u odgovarajućem licu.

Zato su pravilni primjeri: „Ne bih to nikada uradio“, „Ne bih rekla ništa“ i „Ne bi bilo loše pokušati“. Važno je razlikovati i oblike „bih“ i „bi“: „bih“ se koristi za prvo lice jednine, dok je „bi“ oblik za drugo i treće lice jednine, kao i za treće lice množine. Upravo zbog toga se piše „ja bih“, a ne „ja bi“.

Takve greške često nisu znak neznanja, nego brzine. Kada se piše bez provjere, naročito na telefonu, lako je preskočiti jedno slovo ili sastaviti ono što treba biti odvojeno. Zbog toga kratko čitanje vlastitog teksta prije slanja može imati veći efekat nego što se na prvi pogled čini.

„S njima“ i „sa njima“: razlika koja zavisi i od izgovora i od norme

Prijedlozi „s“ i „sa“ često izazivaju dileme jer oba oblika postoje i žive u svakodnevnoj upotrebi. Kraći oblik „s“ uobičajen je kada ne otežava izgovor, pa su prirodni primjeri „Razgovarao sam s njim“, „Otišla je s prijateljicom“ i „Došao je s bratom“.

Produženi oblik „sa“ koristi se naročito kada je potreban radi lakšeg izgovora, kao u izrazima „sa sestrom“ i „sa školskim drugom“. Ipak, pravila nisu jednako stroga u svim jezičkim standardima, a oblik „sa“ ima široku upotrebu i u bosanskom jeziku. Zato izraz „sa njima“ ne treba bez dodatnog objašnjenja proglašavati dokazom nepismenosti.

U formalnijem izražavanju često se preporučuje kraći oblik „s njima“, ali pri ocjeni pravilnosti uvijek treba gledati i konkretan standard, kao i glasovno okruženje u rečenici. Jezički savjeti koji sve svode na jednu zabranu najčešće previše pojednostavljuju stvarnu upotrebu jezika.

Zato je korisnije posmatrati funkciju oblika nego samo njihov izgled. Nekad je presudna jasnoća izgovora, nekad standard kojem pripadamo, a nekad samo navika koju smo godinama ponavljali bez provjere.

Zašto i obrazovani ljudi griješe, i zašto to nije cijela priča o pismenosti

Pogrešno je misliti da pravopisne i gramatičke greške prave samo oni koji imaju niži stepen formalnog obrazovanja. I osobe koje svakodnevno pišu, uređuju tekstove ili profesionalno komuniciraju mogu pogriješiti, posebno kada pišu brzo ili bez naknadne provjere.

Navike stečene u djetinjstvu, porodično okruženje, lokalni govor i neformalna svakodnevica ostavljaju trag na jeziku. S druge strane, društvene mreže dodatno su ojačale praksu skraćenica, neformalnog pisanja i izostavljanja interpunkcije, pa se ono što je u privatnoj poruci prihvatljivo lako prenosi i u ozbiljnije situacije.

Zato jedna pogrešno napisana riječ ne govori dovoljno o nečijoj inteligenciji, znanju ili ukupnoj pismenosti. Mnogo je važnije kako se osoba izražava u cjelini, koliko razumije jezik i koliko je spremna da se ispravi kada primijeti grešku.

Poznavanje jezika se gradi postupno. Čitanje kvalitetnih tekstova, provjeravanje nedoumica i pažljivije pisanje mogu značajno pomoći, ali jednako je važno i to da se znanje koristi bez ponižavanja drugih. Ispraviti grešku može biti korisno; omalovažiti čovjeka zbog nje nije.